Svaki poduzetnik bilo mikro, mali, srednji ili veliki, obavljao li djelatnost u svojstvu obrtnika ili kao pravna osoba (j.d.o.o., d.o.o., j.t.d. i slično), u svom redovnom poslovanju vjerojatno svakodnevno ulazi u pravne odnose s klijentima sklapajući s njima ugovore (prodaja proizvoda, pružanje usluge i slično).
Pritom, ovisno o djelatnosti, vrsti proizvoda ili usluga koje se pružaju, za takav ugovor zakon može propisivati obvezan oblik ugovora. Tako neki ugovori, da bi bili pravovaljani, moraju biti sklopljeni u pisanom obliku uz određenu formu i uvjete (npr. ugovor o kupoprodaji nekretnina), a drugi pak slobodno mogu biti sklopljeni usmeno (npr. kupnja proizvoda na štandu) ili na drugi način (npr. putem Internet aplikacije).
Na ugovore koje poduzetnici sklapaju u poslovanju s klijentima uvijek se primjenjuju važeće zakonske odredbe koje, u pravilu, uz ono što je konkretno pojedinim ugovorom ugovoreno, reguliraju takav pravni odnos.
Što su opći uvjeti poslovanja?
Međutim, nije ekonomično niti praktično sa svakim klijentom pojedinačno pregovarati i sklapati opširan i detaljan ugovor koji regulira takav pravni odnos (za svaku prodaju proizvoda, za svaku pruženu uslugu i slično), a čest je slučaj da ono piše u zakonu ne regulira određene situacije ili ne štiti poduzetnika koliko je to zaista dopušteno i moguće.
Tada poduzetnik svojim općim uvjetima poslovanja, odnosno općim uvjetima ugovora unaprijed regulira pravne odnose sa svojim klijentima, sve kako bi se na njegovo redovno poslovanje primjenjivao jasan set propisanih pisanih pravila.
Zakonska regulacija općih uvjeta poslovanja
Što se tiče zakonske definicije, Zakon o obveznim odnosima definira opće uvjete poslovanja kao odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.
Dakle, obilježja su općih uvjeta poslovanja da su to unaprijed sastavljena pisana pravila od strane sastavljača (poduzetnika) koja se primjenjuju na veći broj pojedinačnih ugovora koji se sklapaju s drugom ugovornom stranom (klijentima).
Pritom je važno istaknuti kako pojedinačni ugovor, ako se razlikuje od odredbi općih uvjeta poslovanja, ima prednost u primjeni u odnosu na iste, jer se smatra da upravo sadržaj tog pojedinačnog ugovora izražava pravu volju ugovornih strana.
Kako i gdje objaviti opće uvjete poslovanja?
Nadalje, važeći Zakon o obveznim odnosima propisuje kako se opći uvjeti poslovanja moraju objaviti na uobičajeni način (npr. u poslovnom/prodajnom prostoru, na internetskoj stranici i sl.) te isti obvezuju samo ako su stranci poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (npr. ugovor se sklapa putem online aplikacije, u okviru koje mora biti navedeno da se na ugovorni odnos primjenjuju konkretni Opći uvjeti čije razumijevanje i prihvaćanje klijent mora prihvatiti).
Prilikom sastava općih uvjeta poslovanja treba imati u vidu da takve odredbe moraju biti jasne, razumljive i lako uočljive, te iste ne smiju prouzročiti očitu neravnotežu i neravnopravnost među pravima i obvezama stranaka, jer se u suprotnom mogu smatrati ništetnima.
Na što je potrebno obratiti pažnju?
Treba istaknuti i kako određeni zakoni propisuju čak i obvezu donošenja općih uvjeta te posebnih načina objava takvih uvjeta, sve ovisno o djelatnosti koja se obavlja (npr. važeći Zakon o elektroničkim komunikacijama isto propisuje za pružatelje takvih usluga), dok važeći Zakon o zaštiti potrošača propisuje da je trgovac (npr. poduzetnik koji sklapa poslove na tržištu u okviru svoje djelatnosti s potrošačem) mora imati jasno, vidljivo i čitljivo objavljene uvjete prodaje (oblik općih uvjeta poslovanja), jer u suprotnom čini prekršaj i prijeti mu novčana kazna.